PINTO

PINTO. Zbog dlake s bijelim ili crnim
mrljama također ga nazivaju i "šarac".
Zapravo se ne radi o posebnoj pasmini.
Pinto- konje karakterizira njihova boje (nije ni čudo).
Španjolci su ih doveli u Ameriku gdje su živjeli slobodno (napokon se netko sjetio pustiti konje na slobodu!). To su bili omiljeni
konji Indijanaca
Visina do grebena: 1,45 do 1, 65 m.

Podrijetlo
SAD
našl sam još neš:
Visina
152 – 163 cm

Boja
Boje pinta slične su bojama paint konja. Razlika između te dvije pasmine što udruženje pitno konja prihvača široki niz pasmina, pod uvjetom da su grla dvobojna. Najtraženiji su crni i bijeli, ali spoj bijele i bilo koje druge boje češća je pojava. U Sjedinjenim Državama koriste nazive tabiano i overo, jednako kao i za paint konje. Također postoje marokanske oznake, s tamnom glavom i vratom, ali bijem tijelom i nogama.

Karakter
Pitno je uglavnom prijateljski raspoloženi susretljiv jahaći konj.

Izgled
Glava ima ravan profil s velikim izražajnim očima. Jednako kao i u većine aameričkih konj, greben nije istaknut. Leđa su čvrsta sa zaobljenim i spuštenim sapima.

Namjena
Pinto je najčešće pouzdan jahaći konj.

Kretanje
Svi su pokreti energični, ali nisu uvijek skladni. Inače, ovi konji dobro galopiraju.

Posebne napomene
Udruženje pitno konja utemeljeno je 1941. radi registriranja te pasmine. Pinto potječe od konja što su ih doveli Španjolci, a uzgajali su ih Indijanci. Pinto ne bi trebalo mješati s konjem paint.

LIPICANER

Obilježja pasmine

Visina grebena kod lipicanaca iznosi 154 cm, dok je težak oko 500 kg. Lijepe je glave te ima visoko nasađen vrat.

Ima duga i malo uleknta leđa, sapi su ovalne duge i obrasle mišićima, noge su čvrste, s rijetkim pogreškama, mala kopita. Rep i griva imaju finu i bogatu dlaku. Atleske je građe. Temperamenta je poslušnog, povodljivog i veoma lako uči. Hod vrlo lijep sa visokom akcijom nogu.

Veoma dobre opče osobine uz naglašenu ljepotu odredili su njegovu upotrebu: Koristi se za visoke škole jahanja i dresure, za vuču kočija u svečanim trenutcima, a također je i radni konj.

Boja

Lipicaneri se rađaju sa tamnom dlakom, ali gube ovu boju od šeste do osme godine zbog mutacije hromozoma. Ova mutacija uzrokuje da se melanin proizvodi puno brže i iz istog razloga zaliha pigmenta se brzo potroši, pa su lipicaneri zbog toga bijeli.[1]

Historija pasmine

Temelj toj pasmini dali su slovenski kraški, španski i napolitanski, a kasnije i arapski konji. Zna se da su na području Lipice već u rimsko doba uzgajali snažne, brze i izdržljive konje.

FRIZIJSKI KONJ

Ovo je jedna od najstarijih europskih pasmina, poznata još od 1000.godine prije Krista. S uzgojem se započelo u sjevernoj Nizozemskoj, odnosno u dvorcima pokrajine Friesland, po kojoj je pasmina i dobila ime. Još za vrijeme povijesničara Tacticusa (55-120) zabilježeno je postojanje Frizijaca, kao teških radnih konja koji mogu biti iskorišteni i za jahanje. Tijekom stoljeća frizijac je sudjelovao u stvaranju mnogih, osobito britanskih pasmina kao na primjer Fell ponija, koji mu je vrlo sličan. Korišten je za vrijeme križarskih ratova i drugih pohoda kao ratni konj, te pri tome križan sa berberskim konjima i andaluzerima što mu je poboljšalo kvalitetu pokreta. Sve do današnjeg vremena ostao je vrlo cijenjen zbog svoje snage, izdržljivosti i blage naravi, te ga se nerijetko križa kako bi se poboljšale druge pasmine. U 17.stoljeću je korišten za stvaranje njemačke pasmine Oldenburg. Ipak, unatoč svim svojim kvalitetama i popularnosti, u 19.stoljeću je došlo do velikog smanjenja broja jedinki ove pasmine, a razlog se djelomično krije u iznenadnoj popularnosti kasača. Do 1913. ostalo je samo tri pastuha u Friziji, ali za vrijeme II.sv. rata su se ljudi ponovno okrenuli konjima za rad na poljoprivrednim dobrima, jer je vladala nestašica goriva. Za oživljavanje uzgoja sada su se koristili uveženi Oldenburg pastusi, te se pasmina obnovila i 1979. započeta je tzv. „stud book“ odnosno upis u registar pasmine. Upisani su isključivo konji najčišće krvi, poznatog podrijetla i tjelesnih karakteristika potpuno u skladu sa zahtjevima pasmine.

Iako nije uvijek bilo tako, danas su Frizijski konji isključivo crne boje, sa tipičnim odsjajem dlake i bez ikakvih bijelih oznaka na tijelu. Visina u grebenu varira oko 150 centimetara, a vrlo su prepoznatljivi po bujnoj, dugoj grivi i repu. Za svoju malu visinu imaju prilično krupna i mišićava tijela, dobro razvijene sapi i prsa, relativno jak vrat, kratka leđa i čvrste, kratke, dobro okoštane noge koje na svojim krajevima imaju dulje dlake. Također imaju prilično visoku akciju prednjih nogu što im daje na eleganciji u svim kretnjama. Popularni su zbog kombinacije svog staloženog karaktera, što ih čini lakima za rukovanje, i prekrasnog izgleda.

Iako su uglavnom korišteni za uprezanje, na samo za poljoprivredne poslove, već za vuču svečanih kočija, zbog se prekrasnog izgleda i kretnji često se koriste u dresurnom jahanju, te dresurnim zapregama. U Engleskoj se tradicionalno koriste za vuču pogrebnih kočija.

ENGLESKI PUNOKRVNJAK

Vidim da još ništa nismo rekli o toj plemenitoj pasmini . Engleski punokrvnjak odnosno na engleskom Thoroughbred nastao je od tri arapska konja koji su uvezeni u Veliku britaniju krajem 17. i početkom 18. st . Ta tri pastuha - Byerley Turk, Darley Arabian i Godolphin Arabian - križani su s domaćim kobilama i kobilama drugih pasmina i rođen je moderni punokrvnjak. U početku su korištena još dva pastuha Leedes Arabian i Lister Turk. Po pravilima eng. studbooka svi punokrvnjaci, svejedno u kojoj su zemlji uzgojeni moraju se moći svesti na jednog od prvo nabrojanih pastuha. Glavni uzgojni cilj je brzina i čvrstoća tih konja. Koriste se najviše za galopske trke, a sve više za dresuru i prepone. Visina između 150 i 173 cm, većinom oko 163 cm, boja većinom dorati i alati, ponekad sivci , građa glava - plemenita s pametnim ,izrazom, velike oči, uši srednje dužine vrat - elegantan, izražen greben noge - duge i čvrste kretanje dugi,plitki koraci koji zauzimaju puno mjesta!!!!!!!

APALOOSA

Appaloosa jedini punokrvni konj u Sjevernoj Americi, uzgojen od strane americkih Indijanaca. Izdrzljivi konji uzgajani u drzavi Washington i Oregon. Njihovo originalno ime je Nez Perce konj, dok su ga prvi doseljenici nazavli palouse zbog toga jer potjecu iz doline rijeke Palouse u Oregonu. Nakon nekog vremena se uvrijezilo ime appaloose. Uzgajali su ih Nez Perce Indijanci koji su bili vrsni konjari. Kada su Indijanci zavrsili u rezervatima broj konja je drasticno opao a najvise ih je ubijala am. vojska zbog mesa. Da nije bilo kauboja koji su spasili i ponovno povecali broj ovih konja appaloosa danas ne bi postojala.Trebalo je gotovo 100 godina da se vrati broj konja. Pasmina datira, odnosno konji ovog izgleda od 20 000 godina p.k. a slike ovakvih konja postoje na zidovima pecina u Lasxaux i Peche-Merle u Francuskoj. Nez Perce nisu uzgajali svoje konje za lov jer su rijetko lovili, njihov uzgoj je bio iskljucivo za trke i predstave.

Evo i linka za sve boje dlake kod ovih konja.

ARAPSKI KONJ

Osobine

Arapski se konj smatra najljepšim od svih konja. Svojom jedinstvenom građom i pojavom ostavlja nezaboravan dojam. To je izvanredno izdržljiv i otporan konj, po temperamentu vatren, no istovremeno nježan i psihički stabilan. Njegova snaga i izdržljivost daju mu prednost pred ostalim pasminama u disciplinama kao što su trke izdržljivosti . Iako nije brz kao englesi punokrvni konj ( koji je nastao na temelju arapskog konja ) postoje i trke arapskih konja, kao i anglo - arabera, koje imaju svoje poklonike po cijelom svijetu. Danas arapske konje drže konjari po cijelom svijetu, a najviše ih ima u SAD. Svaka zemlja ima zasebnu evidenciju, autoriziranu od World Arab Horse Organization (WAHO).
Kao što sam već spomenuo arapski se konj koristo u uzgoju velikog broja pasmina. Kao potpuno konsolidirana pasmina koristi se za ispravljanje nedostataka i oplemenjivanje karakteristika mnogih pasmina još i danas.

ARAPSKI KONJ

Smatra se da je arapski konj izvor svih toplokrvnih pasmina konja. Također je osnovni temelj engleskog punokrvnjaka. To je potpuno čista konjska pasmina i također jedna od najstarijih.
Autohtona pasmina. Trke arapskih konja na arapskom poluotoku održavale su se najmanje 2000 godina prije Krista. O tome svedoče umjetnost i usmena predaja beduina koji se povijesno vezani uz 'pustinjskog konja'. Muslimanski osvajački pohodi su od sedmog stoljeća proširili dominatnu genetiku arapskog konja po tada poznatom svijetu. Zahvaljujući tome, arapski je konj postao temeljnim čimbenikom svajetskog konjarstva.